Važno je osigurati integrirano i sveobuhvatno vodstvo u pitanjima globalnog zdravlja. Tko je odgovoran za ovo? To radi međunarodna organizacija pod nazivom Svjetska zdravstvena organizacija ili SZO. U ovoj lekciji ćemo razumjeti:
Svjetska zdravstvena organizacija također se naziva WHO. Dio je Ujedinjenih naroda. Bavi se glavnim zdravstvenim problemima diljem svijeta. Postavlja standarde za kontrolu bolesti, zdravstvenu skrb i lijekove; provodi obrazovne i istraživačke programe; te objavljuje znanstvene radove i izvješća. Jedan od njegovih glavnih ciljeva je poboljšati pristup zdravstvenoj skrbi za ljude u zemljama u razvoju i u skupinama koje nemaju dobru zdravstvenu skrb.
Sjedište SZO nalazi se u Ženevi, Švicarska. Postoji 6 regija SZO (Afrika, Amerika, Jugoistočna Azija, Europa, Istočno Sredozemlje i Zapadni Pacifik), a svaka ima regionalni ured. Osim toga, također ima terenske urede u raznim zemljama, teritorijima i područjima.
U travnju 1945. održana je konferencija za uspostavu Ujedinjenih naroda (UN) u San Franciscu. Tijekom ove konferencije, predstavnici Brazila i Kine predložili su osnivanje međunarodne zdravstvene organizacije i pozvali su na konferenciju na kojoj bi se definirao ustav ove međunarodne zdravstvene organizacije.
Kasnije, u veljači 1946., Ekonomsko i socijalno vijeće UN-a naložilo je glavnom tajniku da sazove konferenciju.
Od 18. ožujka do 5. travnja 1946. u Parizu se sastao Tehnički pripremni odbor. Ovaj odbor izradio je prijedloge ustava.
Od 19. lipnja do 22. srpnja 1946. održana je Međunarodna zdravstvena konferencija u New Yorku na kojoj su predstavljeni gore navedeni prijedlozi.
Na temelju tih prijedloga Međunarodna zdravstvena konferencija izradila je i usvojila Ustav Svjetske zdravstvene organizacije. Ovaj Ustav potpisali su 22. srpnja 1946. predstavnici 51 članice Ujedinjenih naroda i 10 drugih država nečlanica.
Do donošenja Ustava Svjetske zdravstvene organizacije osnovano je Privremeno povjerenstvo za obavljanje pojedinih poslova postojećih zdravstvenih ustanova.
Preambula i članak 69. Ustava SZO-a propisuju da SZO treba biti specijalizirana agencija UN-a. Članak 80. predviđa da će Ustav stupiti na snagu kada ga ratificira 26 članica Ujedinjenih naroda.
Konačno, Ustav je stupio na snagu 7. travnja 1948., kada je 26 od 61 vlada koje su ga potpisale potvrdilo njegov potpis.
Prva zdravstvena skupština održana je u Ženevi 24. lipnja 1948. s izaslanstvima iz 53 od 55 država članica. Odlučila je da će Privremena komisija prestati postojati u ponoć 31. kolovoza 1948. i da će je odmah naslijediti WHO.
WHO je postavio sljedeća načela za koja vjeruje da su temeljna za sreću, skladne odnose i sigurnost svih ljudi:
Sjedište SZO je u Ženevi i ima 6 regionalnih i 150 državnih ureda. Delegati iz njezinih država članica kontroliraju agenciju. Ovi delegati glasuju o politici i biraju glavnog direktora.
Rad WHO-a obavljaju:
Sa sjedištem u Ženevi, Svjetska zdravstvena skupština obično se sastaje svake godine u svibnju. Imenuje glavnog ravnatelja svakih pet godina i glasuje o pitanjima politike i financija WHO-a, uključujući predloženi proračun. Također razmatra izvješća Izvršnog odbora i odlučuje postoje li područja rada koja zahtijevaju dodatno ispitivanje. Skupština bira 34 člana, stručno osposobljena za područje zdravstva, u Izvršni odbor na mandat od tri godine. Glavne funkcije odbora su provođenje odluka i politika Skupštine, savjetovanje i olakšavanje njezina rada.
Na čelu Agencije je glavni ravnatelj, kojeg imenuje Zdravstvena skupština na prijedlog Izvršnog odbora. Delegati WHO-a određuju dnevni red agencije i odobravaju željeni proračun svake godine na Svjetskoj zdravstvenoj skupštini. Za prikupljanje lavljeg udjela sredstava od donatora odgovoran je glavni ravnatelj.
Globalne institucije: Osim regionalnih, državnih i ureda za vezu, Svjetska zdravstvena skupština također je osnovala druge institucije za promicanje i provođenje istraživanja. Na primjer, Međunarodna agencija za istraživanje raka (IARC).
Regionalni uredi: Članak 44. Statuta SZO-a dopušta SZO da "uspostavi jednu regionalnu organizaciju koja će zadovoljiti posebne potrebe svakog definiranog područja. Svaka regija ima regionalni odbor koji se obično sastaje jednom godišnje. Svaki regionalni ured vodi direktor , kojeg bira Regionalni odbor. Svaki regionalni odbor SZO sastoji se od svih šefova odjela za zdravstvo, u svim vladama zemalja koje čine Regiju. Regionalni direktor je efektivno šef SZO za svoju regiju. Regionalni direktor upravlja i/ili nadzire osoblje zdravstvenih i drugih stručnjaka u regionalnim uredima i specijaliziranim centrima. Regionalni direktor također je izravno nadzorno tijelo (zajedno s glavnim direktorom SZO) svih voditelja ureda SZO u zemljama , poznati kao predstavnici WHO-a, u regiji.
Države članice WHO-a grupirane su u šest regija. Svaka regija ima regionalni ured:
| Afrika | Brazzaville, Republika Kongo | AFRO uključuje veći dio Afrike, s izuzetkom Egipta, Sudana, Džibutija, Tunisa, Libije, Somalije i Maroka (svi potpadaju pod EMRO). |
| Europa | Kopenhagen, Danska | EURO uključuje cijelu Europu (osim Lihtenštajna), Izrael i cijeli bivši SSSR. |
| Jugoistočna Azija | New Delhi, Indija | Sjevernu Koreju opslužuje SEARO. |
| istočni Mediteran | Kairo, Egipat | Regionalni ured Istočnog Mediterana služi zemljama Afrike koje nisu uključene u AFRO, kao i svim zemljama Bliskog istoka osim Izraela. Pakistan opslužuje EMRO. |
| zapadni Pacifik | Manila, Filipini | WPRO pokriva sve azijske zemlje koje ne opslužuju SEARO i EMRO, te sve zemlje u Oceaniji. Južnu Koreju opslužuje WPRO. |
| Amerike | Washington, DC, Sjedinjene Države | Također poznata kao Panamerička zdravstvena organizacija (PAHO) i pokriva Ameriku. |
Prati i koordinira aktivnosti vezane uz mnoga pitanja povezana sa zdravljem, uključujući genetski modificiranu hranu, klimatske promjene, uporabu duhana i droga te sigurnost na cestama. Također je i arbitar normi i najboljih praksi.
Od 1977. WHO vodi popis osnovnih lijekova koje potiče bolnice na zalihe. Uz popis esencijalnih lijekova donesen je i popis dijagnostičkih pretraga. Također pruža smjernice o prioritetnim medicinskim uređajima, kao što su respiratori te rendgenski i ultrazvučni uređaji. Obavještava zemlje članice o najnovijim dostignućima u istraživanju raka, razvoju lijekova, prevenciji bolesti, kontroli ovisnosti o drogama, upotrebi cjepiva i opasnostima kemikalija i drugih tvari za zdravlje.
Godine 2007. članovi agencije dali su joj isključivu ovlast da proglašava globalne zdravstvene izvanredne situacije. Agencija sponzorira mjere za kontrolu epidemijskih i endemskih bolesti promičući masovne kampanje koje uključuju programe cijepljenja diljem zemlje, podučavanje o korištenju antibiotika i insekticida, poboljšanje laboratorijskih i kliničkih objekata za ranu dijagnozu i prevenciju, pomoć u osiguravanju zaliha čiste vode sanitarnih sustava i zdravstvenog obrazovanja za ljude koji žive u ruralnim zajednicama. Kampanje su se pokazale uspješnim protiv AIDS-a, tuberkuloze, malarije i nekoliko drugih bolesti.
Neka od značajnih postignuća WHO-a uključuju programe cijepljenja djece, koji su pridonijeli iskorjenjivanju malih boginja 1979. godine, smanjenju infekcija dječjom paralizom za 99% i vođenju epidemije teškog akutnog respiratornog sindroma (SARS) 2003. godine.
Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) odigrao je ključnu ulogu u borbi protiv pandemije COVID-19.
WHO se oslanja na svoje države članice da pravovremeno prate krize i izvješćuju o njima.
Ako dođe do izvanredne krize, WHO može proglasiti javnozdravstvenu izvanrednu situaciju od međunarodne važnosti (PHEIC, izgovara se "lažno"). Tijekom PHEIC-a, WHO izdaje neobvezujuće smjernice svojim članovima o tome kako trebaju reagirati na hitan slučaj, uključujući potencijalna ograničenja putovanja i trgovine. Nastoji spriječiti zemlje u regiji i šire da pretjerano reagiraju i nanose nepotrebnu ekonomsku štetu zemlji u krizi. Proglašenje PHEIC-a može pomoći ubrzanju međunarodne akcije i potaknuti prioritetno istraživanje dotične bolesti.
Osim toga, WHO također osigurava koordinaciju i smjernice za hitne slučajeve koji nisu na razini PHEIC-a. U hitnim slučajevima, WHO postavlja smjernice za liječenje kako bi se spriječila panika. Također djeluje kao globalni koordinator usmjeravajući znanstvene podatke i stručnjake tamo gdje su potrebni.
