Keynezijanski i klasični modeli
U ekonomiji postoje dva glavna modela koji objašnjavaju kako ekonomija funkcionira: kejnzijanski model i klasični model. Ovi modeli pomažu nam razumjeti kako različiti čimbenici poput potrošnje, proizvodnje i zapošljavanja međusobno djeluju u gospodarstvu.
Klasični model
Klasični model jedna je od najstarijih ekonomskih teorija. Razvili su ga ekonomisti poput Adama Smitha, Davida Ricarda i Johna Stuarta Milla. Ovaj model vjeruje da je gospodarstvo uvijek sposobno samostalno postići punu zaposlenost.
Ključne točke klasičnog modela:
- Samoregulirajuće tržište: Klasični model sugerira da se tržište može popraviti bez ikakve pomoći. Ako postoji problem poput nezaposlenosti, tržište će se prilagoditi i riješiti ga s vremenom.
- Fleksibilne cijene i plaće: Cijene i plaće mogu se lako promijeniti. Ako bude prevelika nezaposlenost, plaće će pasti, a više će ljudi dobiti posao.
- Sayev zakon: Ovaj zakon kaže da "ponuda stvara vlastitu potražnju". To znači da će sve proizvedeno u gospodarstvu netko na kraju kupiti.
Primjer: Zamislite štand s limunadom. Ako je limunada preskupa i ljudi je prestanu kupovati, vlasnik štanda će spustiti cijenu. Kad cijena padne, više će ljudi kupovati limunadu, a štand će prodati svu svoju limunadu.
Keynezijanski model
Keynezijanski model razvio je John Maynard Keynes tijekom Velike depresije 1930-ih. Ovaj model vjeruje da se gospodarstvo ne može uvijek popraviti samo od sebe i ponekad treba pomoć države.
Ključne točke kejnzijanskog modela:
- Državna intervencija: Keynezijanski model sugerira da bi vlada trebala uskočiti kako bi pomogla gospodarstvu. To se može postići trošenjem novca na projekte, smanjenjem poreza ili davanjem novca ljudima na trošenje.
- Ljepljive cijene i plaće: Cijene i plaće se ne mijenjaju lako. Ako postoji nezaposlenost, plaće možda neće brzo pasti, a ljudi će ostati nezaposleni.
- Ukupna potražnja: Ovo je ukupna potražnja za dobrima i uslugama u gospodarstvu. Keynezijanski model vjeruje da povećanje agregatne potražnje može pomoći u rješavanju ekonomskih problema.
Primjer: Zamislite trgovinu igračkama. Ako ljudi ne kupuju igračke, država može obiteljima dati novac za trošenje. Kada obitelji budu imale više novca, kupovat će više igračaka, a trgovina igračaka će prodavati više igračaka.
Razlike između klasičnog i kejnzijanskog modela
Evo nekoliko ključnih razlika između klasičnog i kejnzijanskog modela:
- Tržišna samoregulacija: Klasični model vjeruje da se tržište može samo popraviti, dok keynezijanski model vjeruje da vlada treba pomoći.
- Fleksibilnost cijena i nadnica: Klasični model smatra da se cijene i nadnice lako mijenjaju, ali kejnzijanski model misli da su "ljepljive" i da se ne mijenjaju brzo.
- Uloga vlade: Klasični model ne vidi veliku ulogu vlade u gospodarstvu, dok kejnzijanski model vidi vrlo važnu ulogu vlade.
Aplikacije iz stvarnog svijeta
Oba su modela korištena za vođenje ekonomske politike u različitim situacijama:
- Klasični model: Ovaj se model često koristi u vrijeme ekonomske stabilnosti. Na primjer, ako je gospodarstvo dobro, vlada možda neće morati puno intervenirati.
- Keynesijanski model: Ovaj se model često koristi tijekom ekonomskih kriza. Na primjer, tijekom Velike depresije, američka vlada koristila se kejnezijanskom politikom kako bi pomogla gospodarstvu da se oporavi stvaranjem radnih mjesta i povećanjem potrošnje.
Sažetak ključnih točaka
Ukratko, klasični i kejnzijanski model nude različite poglede na to kako ekonomija funkcionira:
- Klasični model vjeruje u samoregulirajuće tržište s fleksibilnim cijenama i plaćama.
- Keynezijanski model vjeruje u državnu intervenciju i fiksne cijene i nadnice.
- Oba modela korištena su za vođenje ekonomske politike u različitim situacijama.
Razumijevanje ovih modela pomaže nam vidjeti kako se različite ekonomske teorije mogu primijeniti za rješavanje problema stvarnog svijeta.
