Borba za Afriku, koja se odvijala otprilike od 1881. do 1914., bila je razdoblje brze kolonizacije afričkog kontinenta od strane europskih sila. Ovaj događaj pada u kasno moderno razdoblje povijesti i predstavlja ključno poglavlje u modernoj povijesti, jer je značajno utjecao na politički, društveni i ekonomski krajolik Afrike i svijeta.
Prije borbe za Afriku, veći dio kontinenta neovisno su kontrolirali lokalni vođe i društva. Od sredine do kasnog 19. stoljeća europske su zemlje stekle interes za Afriku iz raznih razloga, uključujući želju za novim tržištima, potragu za resursima i osjećaj nacionalnog ponosa i konkurencije među europskim silama. Inovacije u tehnologiji i medicini, poput razvoja kinina kao preventivnog liječenja malarije, omogućile su dublje istraživanje i kolonizaciju.
Značajan događaj koji je označio početak strke bila je Berlinska konferencija 1884.-1885., gdje su se europske nacije sastale kako bi postavile pravila za podjelu Afrike. Konferencija koju je vodio Otto von Bismarck, njemački kancelar, imala je za cilj spriječiti sukob među europskim nacijama oko afričkih teritorija. Odlučeno je da europska sila može tražiti dio Afrike samo ako učinkovito kontrolira to područje. Ovo "načelo učinkovite okupacije" ubrzalo je strku dok su nacije žurile uspostaviti svoju prisutnost u Africi.
Kolonizacija je imala duboke i često razorne utjecaje na afrička društva. Tradicionalne strukture upravljanja su zamijenjene ili potkopane, lokalne ekonomije su poremećene, a europski pravni i društveni sustavi nametnuti. Kolonizacija je također dovela do značajnih kulturnih i demografskih promjena, uključujući prisilni rad i preseljenje afričkog stanovništva.
Afrička društva nisu pasivno prihvatila europsku kolonizaciju. Bilo je brojnih slučajeva otpora i pobuna protiv kolonijalne vlasti. Jedan od najpoznatijih primjera je bitka kod Adwe 1896., gdje su etiopske snage, pod vodstvom cara Menelika II., uspješno porazile talijansku invaziju, osiguravajući suverenitet Etiopije. Ostali značajni otpori uključuju Maji Maji pobunu u njemačkoj istočnoj Africi (današnja Tanzanija) i Mau Mau ustanak u britanskoj Keniji.
Europske sile dramatično su iskorištavale afričke resurse tijekom borbe za Afriku. Bogatstvo kontinenta u sirovinama, kao što su guma, zlato, dijamanti i slonovača, izvađeno je bez obzira na dobrobit lokalnog stanovništva. Na primjer, u Slobodnoj državi Kongo, izrabljivanje belgijskog kralja Leopolda II. dovelo je do užasnih zlostavljanja i smrti milijuna Kongoanca. Gospodarske strukture uspostavljene tijekom tog razdoblja prvenstveno su bile usredotočene na vađenje za izvoz, ostavljajući trajne utjecaje na afrička gospodarstva.
Do početka 20. stoljeća Afrika je bila podijeljena između europskih sila, a samo su Liberija i Etiopija ostale neovisne. Granice povučene u tom razdoblju često su obraćale malo pozornosti na postojeće kulturne ili političke podjele, što je dovelo do trajnih geopolitičkih napetosti. Na primjer, umjetne granice povučene u regijama Sahare i Sahela nisu odražavale nomadski stil života lokalnog stanovništva, pridonoseći suvremenim sukobima.
Naslijeđe Scramble for Africa vidljivo je i danas. Žurba za dekolonizacijom Afrike nakon Drugog svjetskog rata dovela je do brzih, ponekad burnih prijelaza prema neovisnosti. Mnoge proizvoljne granice povučene tijekom kolonijalnog razdoblja i dalje utječu na političke i društvene odnose na kontinentu. Nadalje, ekonomska eksploatacija i sustavi uspostavljeni tijekom kolonizacije imali su trajne učinke na afrička gospodarstva i razvojne putanje.
Scramble for Africa predstavlja kritično razdoblje u povijesti afričkog kontinenta i šireg svijeta. Ne samo da je preoblikovao geopolitički krajolik Afrike, već je imao i dalekosežne utjecaje na globalnu politiku, ekonomiju i društva. Razumijevanje ovog razdoblja ključno je za razumijevanje suvremenih problema s kojima se suočava afrički kontinent i njegovih odnosa s ostatkom svijeta.
