Kroz povijest su se pojavili različiti filozofski pokreti, svaki sa svojom jedinstvenom perspektivom života, postojanja, znanja, vrijednosti, razuma, uma i jezika. Ovi pokreti se bave temeljnim pitanjima o prirodi stvarnosti, sposobnosti da se nešto zna i standardima po kojima živimo. U ovoj lekciji istražit ćemo neke od ključnih filozofskih pokreta, njihova temeljna načela i njihov značaj.
Predsokratska filozofija označava početak filozofske misli u zapadnom svijetu. Ovi rani mislioci, aktivni prije Sokrata, primarno su se bavili razumijevanjem kozmosa i prirode svemira. Tražili su racionalna objašnjenja prirodnih pojava, udaljavajući se od mitoloških tumačenja. Istaknute ličnosti uključuju Talesa, koji je vjerovao da je voda temeljna tvar svijeta, i Heraklita, poznatog po svojoj doktrini da je sve u stanju stalnog tijeka, slavno sažetom riječima: "Ne možete dvaput ući u istu rijeku."
Sokratska filozofija, nazvana po Sokratu, usredotočuje se na etička pitanja i ispitivanje moralnog života. Sokrat je koristio metodu istraživanja poznatu kao Sokratova metoda, koja uključuje dijalog postavljanja pitanja i odgovaranja na njih kako bi se potaknulo kritičko razmišljanje i rasvijetlile ideje. Sokrat je slavno rekao da "neispitani život nije vrijedan življenja", naglašavajući važnost samospoznaje i osobnog integriteta.
Platonizam, koji je utemeljio Platon, Sokratov učenik, uvodi teoriju oblika. Prema platonizmu, izvan našeg empirijskog svijeta leži područje savršenih, nepromjenjivih oblika ili ideja, od kojih su objekti koje opažamo samo sjene ili kopije. Na primjer, koncept kruga, sa svojom savršenom zaobljenošću, postoji u carstvu oblika, dok je svaki krug nacrtan u fizičkom svijetu samo nesavršen prikaz ovog idealnog oblika.
Aristotelizam je filozofija Aristotela, Platonova učenika. Aristotelovo djelo obuhvaća razna područja, uključujući metafiziku, etiku, politiku i logiku. Za razliku od Platona, Aristotel se više usredotočio na empirijsko promatranje i vjerovao je da se bit predmeta može pronaći u samim predmetima, a ne u odvojenom području oblika. Uveo je koncept četiri uzroka kako bi objasnio zašto stvari postoje ili se događaju: materijalni, formalni, učinkoviti i konačni uzrok. Na primjer, u izradi kipa, bronca je materijalni uzrok, oblik kipa je formalni uzrok, kiparova radnja je učinkovit uzrok, a njegova svrha (npr. ukras) je konačni uzrok.
Stoicizam je helenistička filozofija koju je utemeljio Zenon iz Citiuma, usmjerena na osobnu etiku utemeljenu na njegovom sustavu logike i pogleda na prirodni svijet. Stoici vjeruju u život u skladu s racionalnim poretkom svemira, ističući vrline kao što su mudrost, hrabrost, pravednost i umjerenost. Oni zagovaraju mentalnu snagu protiv emocionalnih nevolja i prihvaćanje događaja onakvima kakvi se dogode, smatrajući ih određenima prirodnim poretkom.
Skolastika je srednjovjekovna europska filozofija koja je nastojala pomiriti kršćansku teologiju s klasičnom filozofijom, posebice Aristotelovom. Ključne osobe uključuju Tomu Akvinskog i Anselma Canterburyjskog. Skolastički mislioci koristili su se rigoroznim dijalektičkim razmišljanjem za istraživanje teoloških i filozofskih pitanja. Toma Akvinski je, na primjer, formulirao pet načina, logičkih argumenata za postojanje Boga, koji uključuju argument iz kretanja, iz uzročnosti, iz kontingencije, iz stupnja i iz konačnog uzroka ili telosa.
Egzistencijalizam je filozofija 19. i 20. stoljeća koja se usredotočuje na individualnu slobodu, izbor i postojanje. Pretpostavlja se da su pojedinci slobodni i odgovorni subjekti koji određuju svoj razvoj putem čina volje. Ključni egzistencijalistički mislioci su Søren Kierkegaard, Jean-Paul Sartre i Friedrich Nietzsche. Sartreova tvrdnja "Postojanje prethodi suštini" sažima egzistencijalističko gledište da ljudi prvo postoje, susreću sebe i izlaze u svijet, da bi potom definirali svoju suštinu.
Empirizam i racionalizam dvije su rane moderne filozofske perspektive o podrijetlu i prirodi ljudskog znanja. Empirizam, povezan s filozofima poput Johna Lockea, Davida Humea i Georgea Berkeleya, tvrdi da znanje prvenstveno dolazi iz osjetilnog iskustva. Nasuprot tome, racionalizam, kojeg zastupaju René Descartes, Baruch Spinoza i Gottfried Wilhelm Leibniz, smatra da su razum i dedukcija primarni izvori znanja te da su određeni koncepti i ideje urođeni.
Pragmatizam je američka filozofska tradicija koja je nastala u kasnom 19. stoljeću s Charlesom Sandersom Peirceom, Williamom Jamesom i Johnom Deweyjem. Njegovo je temeljno načelo da je istinitost ideje određena njezinim praktičnim učincima i korisnošću u rješavanju problema. Pragmatičari naglašavaju pristup filozofskim pitanjima koji je usmjeren prema budućnosti i rješavanju problema, gledajući na znanje kao na ono što se razvija, a ne kao na fiksno i naglašavajući ulogu iskustva u oblikovanju stvarnosti.
Ova lekcija je ponudila kratak pregled nekih od glavnih filozofskih pokreta kroz povijest, od kojih je svaki pridonio našem razumijevanju svijeta i našeg mjesta u njemu. Od metafizičkih istraživanja predsokratovaca do egzistencijalnih pitanja modernih mislilaca, ti pokreti odražavaju raznolikost i dubinu ljudske misli. Iako ovaj pregled nije iscrpan, on naglašava evoluciju filozofskog istraživanja i trajnu potragu za razumijevanjem suštine stvarnosti, znanja i dobrog života.
