Agronomija je grana poljoprivrede usmjerena na znanost i tehnologiju proizvodnje i korištenja biljaka za hranu, gorivo, vlakna i melioraciju zemljišta. Obuhvaća rad iz područja biljne genetike, biljne fiziologije, meteorologije i znanosti o tlu. Agronomi rade na poboljšanju kvalitete i količine prehrambenih usjeva za ljude i životinje.
Tlo je temelj poljoprivrede i igra ključnu ulogu u rastu zdravih biljaka. Sastoji se od mineralnih čestica, organske tvari, vode i zraka. Zdravlje tla ovisi o njegovoj sposobnosti da održi život biljaka i njihovu biološku raznolikost. Zdravlje tla može se mjeriti njegovom strukturom, pH, plodnošću i biološkom aktivnošću.
Kako bi se održalo zdravlje tla, mogu se primijeniti prakse kao što su plodored, pokrovni usjevi i smanjena obrada tla. Plodored pomaže u sprječavanju nakupljanja štetočina, smanjenju erozije tla i poboljšanju plodnosti tla. Pokrovni usjevi kao što su djetelina ili raž, kada se sade između redovitih ciklusa proizvodnje usjeva, pomažu u zaštiti tla od erozije i poboljšavaju strukturu tla. Smanjena obrada tla ili obrada bez oranja pomaže u očuvanju vlage u tlu i održavanju organske tvari.
Genetika i oplemenjivanje biljaka ključni su u agronomiji za razvoj sorti usjeva koje su produktivnije, hranjivije i otpornije na bolesti i štetočine. Konvencionalnim tehnikama uzgoja i genetskom modifikacijom, agronomi mogu stvoriti biljke koje bolje odgovaraju specifičnim klimatskim uvjetima i tipovima tla ili koje imaju druge poželjne karakteristike.
Na primjer, razvoj sorti usjeva otpornih na sušu može značajno smanjiti korištenje vode u poljoprivredi i osigurati sigurnost hrane u sušnim regijama. Slično tome, usjevi genetski modificirani za otpornost na štetočine mogu smanjiti potrebu za kemijskim pesticidima, minimizirajući utjecaj na okoliš.
Voda je vitalni resurs za poljoprivrednu proizvodnju, ali u mnogim dijelovima svijeta nedostatak vode predstavlja značajan izazov za održivu poljoprivredu. Učinkovite prakse upravljanja vodom ključne su za povećanje učinkovitosti korištenja vode i osiguranje da usjevi dobiju pravu količinu vode u pravo vrijeme.
Tehnike kao što su navodnjavanje kapanjem i sustavi prskalica mogu dramatično smanjiti otpadnu vodu u usporedbi s tradicionalnim metodama navodnjavanja od poplava. Ovi sustavi isporučuju vodu izravno do korijena biljke, gdje je najpotrebnija, smanjujući isparavanje i otjecanje.
Upravljanje hranjivim tvarima je proces primjene prave vrste i količine gnojiva u pravo vrijeme kako bi se osiguralo da usjevi dobiju bitne hranjive tvari za rast. Primarne hranjive tvari potrebne biljkama su dušik (N), fosfor (P) i kalij (K), koji se često nazivaju NPK.
Da bi se odredile potrebe usjeva za hranjivim tvarima, ispitivanje tla je uobičajena praksa. To uključuje analizu uzoraka tla za mjerenje razine pH i dostupnih hranjivih tvari. Na temelju rezultata, program gnojidbe može se prilagoditi specifičnim potrebama usjeva.
Pretjerana upotreba gnojiva može dovesti do ispiranja hranjivih tvari, pri čemu hranjive tvari prodiru u vodena tijela i zagađuju ih. Kako bi se to spriječilo, agronomi preporučuju prakse integriranog upravljanja hranjivim tvarima koje kombiniraju upotrebu kemijskih gnojiva s organskim tvarima kao što su kompost i zelena gnojidba, optimizirajući ishranu usjeva i smanjujući utjecaj na okoliš.
Integrirano upravljanje štetočinama (IPM) je održivi pristup upravljanju štetočinama koji kombinira biološke, kulturne, fizičke i kemijske alate na način koji minimalizira ekonomske, zdravstvene i ekološke rizike. IPM se usredotočuje na dugoročnu prevenciju štetočina ili njihove štete kroz kombinaciju tehnika kao što su biološka kontrola, manipulacija staništima, modifikacija kulturnih praksi i korištenje otpornih sorti.
Na primjer, sadnja sorti usjeva otpornih na štetočine može smanjiti potrebu za kemijskim pesticidima. Međusobni usjevi, gdje se različiti usjevi uzgajaju u neposrednoj blizini, također mogu obeshrabriti štetnike i bolesti. Biološke metode kontrole, kao što je uvođenje prirodnih predatora štetočina u ekosustav, mogu pomoći u kontroli populacije štetočina bez potrebe za kemikalijama.
Klimatske promjene predstavljaju značajne izazove za poljoprivrednu proizvodnju, uključujući promjene u obrascima padalina, povećanu učestalost ekstremnih vremenskih događaja i pomake u sezonama uzgoja usjeva. Agronomi igraju ključnu ulogu u razvoju strategija za prilagodbu i ublažavanje utjecaja klimatskih promjena na poljoprivredu.
Strategije prilagodbe mogu uključivati uzgoj usjeva koji su tolerantniji na vrućinu, sušu ili poplave; mijenjanje rasporeda sadnje u skladu s promjenjivim klimatskim obrascima; i usvajanje tehnika navodnjavanja koje štede vodu. Strategije ublažavanja mogu uključivati prakse koje smanjuju emisije stakleničkih plinova iz poljoprivrede, kao što je poboljšanje učinkovitosti korištenja dušika za smanjenje emisija dušikovog oksida i usvajanje konzervacijske obrade tla za povećanje sekvestracije ugljika u tlu.
Razumijevanjem i primjenom ovih agronomskih načela i praksi, možemo raditi prema održivijim i produktivnijim poljoprivrednim sustavima koji su u stanju prehraniti rastuću svjetsku populaciju, a istovremeno smanjiti utjecaj na okoliš.
