Eukarioti su izraz koji se koristi za opisivanje organizama čije stanice imaju jezgru zatvorenu unutar membrana, za razliku od prokariota (bakterija i arheja), koji je nemaju. Pojam eukariota znači "prava jezgra" ili "prava jezgra", aludirajući na prisutnost jezgre. Eukariotske stanice također sadrže druge organele vezane za membranu kao što su endoplazmatski retikulum, Golgijev aparat, kloroplasti (u biljkama i algama) i mitohondrije.
Eukarioti se mogu podijeliti u četiri glavne kategorije:
Složenost eukariotskih stanica mnogo je veća od one prokariotskih stanica. Ova složenost omogućuje eukariotskim stanicama da obavljaju sofisticiranije funkcije. Ključne strukture unutar eukariotske stanice uključuju:
Eukarioti se mogu razmnožavati i spolno i nespolno. Spolno razmnožavanje uključuje spajanje dviju stanica ( gameta ) kako bi se formirao novi organizam s genetskim materijalom oba roditelja. Nespolno razmnožavanje događa se bez spajanja gameta, stvarajući potomstvo koje je genetski identično roditeljskom organizmu.
Kod eukariota DNK je organizirana u strukture koje se nazivaju kromosomi, a nalaze se unutar jezgre. Ljudi, na primjer, imaju 46 kromosoma u svakoj stanici. Tijekom stanične diobe ti se kromosomi repliciraju i distribuiraju stanicama kćerima, čime se osigurava da svaka stanica sadrži cijeli skup genetskih informacija.
Pojava eukariota označava značajan evolucijski napredak u povijesti života na Zemlji. Vjeruje se da su se eukariotske stanice prvi put pojavile prije otprilike 1,5 do 2 milijarde godina kroz proces poznat kao endosimbioza. Ova teorija sugerira da su eukariotske stanice nastale od prokariotskih stanica koje su stvorile simbiotske odnose, pri čemu jedna stanica živi unutar druge. Tome u prilog ide i činjenica da mitohondriji i kloroplasti imaju vlastitu DNK, sličnu bakterijskoj DNK, te se mogu replicirati neovisno o stanici.
Istraživanja eukariota i njihovih stanica podupiru većinu moderne biologije i medicinske znanosti. Na primjer, razumijevanje načina na koji eukariotske stanice kruže i dijele ima implikacije za istraživanje raka, budući da rak često uključuje nekontroliranu diobu stanica. Studije o genetskom sastavu eukariota, posebice ljudi, dovele su do napretka u genskoj terapiji i liječenju genetskih poremećaja. U poljoprivredi, poznavanje biljnih eukariotskih stanica doprinosi razvoju usjeva koji su otporniji na štetočine i bolesti ili mogu tolerirati teške uvjete okoliša.
Jedno fascinantno područje proučavanja eukariota uključuje mitohondrije, koji se često nazivaju elektranom stanice. Eksperimentima je otkriveno da mitohondriji nisu ključni samo za proizvodnju energije, već također igraju ulogu u staničnim procesima kao što su signalizacija, stanična diferencijacija i stanična smrt, procesima vitalnim za zdravlje i dugovječnost organizma. Na primjer, eksperiment koji uključuje manipulaciju mitohondrijskom DNK može dovesti do promjena u metaboličkim procesima organizma, pokazujući važnost ovih organela izvan proizvodnje energije.
Drugo područje interesa je proces fotosinteze u biljnim eukariotskim stanicama. U eksperimentu, ako se izmijene određeni geni povezani sa sintezom klorofila, to može dovesti do drastične promjene u sposobnosti biljke da učinkovito obavlja fotosintezu. To može pomoći u razumijevanju mehanizama fotosinteze i razvoju biljaka optimiziranih za veće prinose i bolji rast u različitim uvjetima okoliša.
Eukarioti predstavljaju golemu i raznoliku domenu života, koja obuhvaća organizme koji igraju temeljne uloge u ekosustavu, od proizvodnje kisika u biljkama do razgradnje organskog materijala pomoću gljiva. Razumijevanje strukture, funkcije i evolucije eukariotskih stanica ne samo da pruža uvid u složenost života, već ima i izravnu primjenu u medicini, poljoprivredi i biotehnologiji. Tekuća istraživanja i eksperimenti u eukariotskoj biologiji nastavljaju širiti naše znanje i sposobnosti manipuliranja tim organizmima za dobrobit čovječanstva i planeta.
