Orkestar je veliki instrumentalni ansambl tradicionalan u zapadnoj klasičnoj glazbi, koji kombinira instrumente iz različitih obitelji, uključujući gudačke, limene, drvene puhačke instrumente i udaraljke. Izraz se također može primijeniti na razne druge glazbene ansamble, ali ova se lekcija prvenstveno fokusira na simfonijski orkestar koji je sinonim za izvedbe klasične glazbe.
Riječ orkestar potječe od grčke riječi orchestra , a odnosi se na prostor ispred pozornice u staroj Grčkoj za nastup zbora i plesača. Ovaj koncept posvećenog prostora za glazbenike da zajedno stvaraju umjetnost razvio se tijekom stoljeća u ono što danas tumačimo kao orkestar. Formiranje modernog orkestra započelo je u 16. i 17. stoljeću, a kulminiralo je velikim ansamblima kojima su orkestrirali Beethoven i Mahler u 19. stoljeću.
Klasični simfonijski orkestar univerzalno je poznat po svojoj širokoj paleti instrumenata, koji su grupirani u četiri glavna dijela, od kojih svaki ima svoj jedinstveni zvuk i ulogu u ansamblu:
Jedinstvena figura unutar orkestra je dirigent , čija je uloga voditi ansambl kroz nastup. Dirigentskom palicom i nizom gestikulacija rukama dirigent prenosi tempo, dinamiku i ekspresiju glazbenicima, osiguravajući sinkronizaciju i umjetničko jedinstvo.
Orkestar ima više uloga u području glazbe i izvedbenih umjetnosti. Ne samo da je samostalna cjelina, izvodi simfonije, uvertire i koncerte, već također prati opere, balete, pa čak i glazbene zapise modernih filmova. Raznovrsnost orkestra omogućuje mu da prelazi žanrove, prilagođavajući svoj opsežni repertoar različitim umjetničkim potrebama.
U klasičnom i romantičnom razdoblju skladatelji su mnogo pisali za orkestar, pomičući njegove granice i eksperimentirajući s njegovim sposobnostima. To je dovelo do bogate ostavštine simfonijskih djela skladatelja kao što su Mozart, Beethoven, Brahms i Čajkovski. Ove skladbe nastavljaju definirati temeljni repertoar orkestara diljem svijeta.
Jedan značajan eksperiment u području orkestralne glazbe bila je Beethovenova simfonija br. 9 u d-molu, op. 125. Ova posebna simfonija monumentalna je ne samo zbog svoje dužine i složenosti, već i zato što je bila jedno od prvih velikih djela koje je uključilo vokalne soliste i zbor u simfonijski oblik, čime su zamagljene granice između simfonije i opere.
Još jedan primjer je Posvećenje proljeća Igora Stravinskog, koje je premijerno izvedeno 1913. i poznato je po svojoj inovativnoj orkestraciji i ritmičkoj složenosti. Djelo Stravinskog izazvalo je tradicionalna očekivanja o harmoniji, ritmu i ulogama instrumenata u orkestru, značajno pridonoseći evoluciji moderne glazbe.
Orkestar, sa svojom bogatom poviješću i složenošću, ostaje kamen temeljac klasične glazbe i izvedbenih umjetnosti. Njegova sposobnost prenošenja širokog spektra emocija i narativa kroz kolektivni napor njegovih glazbenika čini ga jedinstvenim i snažnim medijem za umjetničko izražavanje. Stalna evolucija i eksperimentiranje unutar orkestralne glazbe osiguravaju joj mjesto u srcu kulturne baštine, nadahnjujući publiku i izvođače.
