U ovoj lekciji učit ćemo o Organizaciji Sjevernoatlantskog pakta (NATO), značajnom obrambenom sporazumu u svijetu. Ukratko ćemo govoriti o njegovoj povijesti, članstvu, namjeni i strukturi.
Organizacija Sjevernoatlantskog pakta (NATO) vojni je savez 30 zemalja koje graniče sa Sjevernim Atlantskim oceanom. Savez uključuje Sjedinjene Države, većinu članica Europske unije, Kanadu i Tursku. Također je poznat kao Sjevernoatlantski savez, Atlantski savez i Zapadni savez.
Osnovan je Sjevernoatlantskim ugovorom koji je potpisan u Washingtonu 4. travnja 1949. godine. Sjedište mu je u Bruxellesu, Belgija. Osnovan je 1949. kao obrana od Sovjetskog Saveza i njegovih istočnoeuropskih saveznika. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, NATO je promijenio svoje članstvo i svoje ciljeve.
Ispod je ilustracija loga NATO-a
Od osnivanja, prijem novih država članica povećao je savez s prvobitnih 12 zemalja na 30.
Nakon Drugog svjetskog rata (1939-45), komunistička vlada Sovjetskog Saveza uspostavila je druge komunističke vlade u nekoliko zemalja istočne Europe.
Zemlje zapadne Europe počele su se bojati da će Sovjeti još više proširiti komunizam. Sjedinjene Države i druge zapadne zemlje dijelile su njihovu zabrinutost. Ova napetost između Sovjetskog Saveza i zapadnih zemalja postala je poznata kao Hladni rat.
Ispod je slika američkog predsjednika Harryja S. Trumana kako potpisuje dokument kojim su Sjedinjene Države postale članica NATO-a 1949. Čelnici Kongresa stoje iza njega na ceremoniji potpisivanja.
(Izvor: Wikimedia Commons)
Kako bi se međusobno zaštitile od Sovjeta, 12 zemalja osnovalo je NATO 1949. Izvorne članice NATO-a bile su Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države. Pridružile su im se Grčka i Turska 1952., Zapadna Njemačka 1955. (zamijenjena ujedinjenom Njemačkom 1990.) i Španjolska 1982. godine.
Kao odgovor na NATO, Sovjetski Savez i njegovi komunistički saveznici osnovali su Varšavski pakt 1955. godine. Bila je to organizacija slična NATO-u. Obje su organizacije bile suprotstavljene strane u Hladnom ratu.
Početkom 1990-ih Sovjetski Savez se raspao i Varšavski pakt je okončan. Hladni rat je završio. Mađarska, Poljska i Češka – sve bivše članice Varšavskog pakta – pridružile su se NATO-u 1999. Još sedam zemalja – Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija – koje su bile komunističke pridružile su se NATO-u 2004.
Albanija i Hrvatska postale su članice NATO-a 2009. godine.
Crna Gora se pridružila alijansi 2017. godine, čime je broj članica porastao na 29.
Sjeverna Makedonija (Makedonija do veljače 2019.) pristupila je NATO-u u ožujku 2020. postavši njezina 30. članica.
Irska se službeno pridružila NATO-u 8. rujna 2020. kao promatrač.
Temeljni cilj NATO-a je zaštititi slobodu i sigurnost saveznika političkim i vojnim sredstvima. NATO ostaje glavni sigurnosni instrument transatlantske zajednice i izraz njezinih zajedničkih demokratskih vrijednosti. To je praktično sredstvo kojim su sigurnost Sjeverne Amerike i Europe trajno povezane.
Članak 5. Washingtonskog ugovora – da je napad na jednog saveznika napad na sve – u srži je Saveza, obećanje kolektivne obrane.
Članak 4. ugovora osigurava konzultacije među saveznicima o sigurnosnim pitanjima od zajedničkog interesa, koja su se proširila od usko definirane sovjetske prijetnje na kritičnu misiju u Afganistanu, kao i na očuvanje mira na Kosovu i nove prijetnje sigurnosti poput kibernetičkih napada i globalnih prijetnje poput terorizma i piratstva koje utječu na Savez i njegovu globalnu mrežu partnera.
Struktura
NATO se sastoji od dva glavna dijela: civilnog i vojnog.
Civilna struktura
Sjevernoatlantsko vijeće (NAC) tijelo je s djelotvornim ovlastima upravljanja i ovlastima odlučivanja u NATO-u. Svaku državu članicu NATO-a u Sjevernoatlantskom vijeću (NAC) predstavlja stalni predstavnik ili veleposlanik imenovan na nacionalnoj razini. NAC se sastaje najmanje jednom tjedno i donosi važne odluke u vezi s politikom NATO-a. Sastancima NAC-a predsjedava glavni tajnik, a kada je potrebno donijeti odluke, radnja se dogovara na temelju jednoglasnosti i zajedničke suglasnosti. Nema glasovanja niti odluke većine. Sjevernoatlantsko vijeće jedino je institucionalno tijelo posebno navedeno u Washingtonskom ugovoru; pod vodstvom glavnog tajnika, NAC ima ovlasti uspostaviti dodatna pomoćna tijela (općenito odbore) kako bi se najučinkovitije provodila načela NATO ugovora.
Sjedište NATO-a, smješteno u Bruxellesu, mjesto je gdje se predstavnici svih država članica okupljaju kako bi donosili odluke na temelju konsenzusa. Također nudi prostor za dijalog i suradnju između partnerskih zemalja i zemalja članica NATO-a, omogućujući im da zajedno rade u svojim naporima za postizanje mira i stabilnosti. Osoblje Glavnog stožera sastoji se od nacionalnih izaslanstava zemalja članica i uključuje civilne i vojne urede za vezu i časnike ili diplomatske misije i diplomate partnerskih zemalja, kao i međunarodno osoblje i međunarodno vojno osoblje popunjeno od strane pripadnika oružanih snaga oružane države. Nevladine skupine građana također su izrasle u potpori NATO-u, uglavnom pod zastavom pokreta Atlantsko vijeće/Atlantic Treaty Association.
Vojna struktura
Ključni elementi NATO-ove vojne organizacije su:
Vojni odbor (MC) savjetuje NAC o vojnoj politici i strategiji. Državne načelnike obrane u MC redovito predstavljaju njihovi stalni vojni predstavnici (MilRep), koji su često časnici s dvije ili tri zvjezdice. Kao i vijeće, MC se također sastaje na višoj razini, odnosno na razini načelnika obrane, najvišeg vojnog časnika u oružanim snagama svake nacije. MC vodi njegov predsjednik koji upravlja vojnim operacijama NATO-a. Sve do 2008. MC je isključio Francusku, zbog odluke zemlje iz 1966. da se ukloni iz strukture vojnog zapovjedništva NATO-a, kojoj se ponovno pridružio 1995. Dok Francuska nije ponovno ušla u NATO, nije bila zastupljena u Odboru za planiranje obrane, što je dovelo do sukoba između nje i članica NATO-a. Operativni rad odbora podupire Međunarodno vojno osoblje.
Allied Command Operations (ACO) je zapovjedništvo NATO-a odgovorno za NATO operacije diljem svijeta. Rapid Deployable Corps, među ostalima, uključuje Eurocorps, Njemački/Nizozemski korpus, Multinacionalni korpus Sjeveroistok i NATO Rapid Deployable Italian Corps, kao i pomorske snage visoke spremnosti (HRFs), koje svi podnose izvještaje Savezničkom zapovjedništvu za operacije.
Savezničko zapovjedništvo za transformaciju (ACT) odgovorno je za transformaciju i obuku NATO snaga.
